Upitnik
Upitnik se piše:
a) na kraju upitne rečenice:
- Tko te je maloprije nazvao?
- U koliko se sati trebamo naći?
- Izvolite kavu. Kolači?
- Vidio si ga jučer?
| U naslovu se upitnik može i ne mora pisati. O tome odlučuje autor teksta: Kome zvono zvoni, Zašto sam vam lagala, Kako žive životinje Zašto tako?, Kako se na hrvatskome kaže WWW? |
b) iza primjera koji je upitna rečenica u rečenici koja ga objašnjava: Na pitanje Gdje si? odgovorit ćemo Vani., a na pitanje Kamo ideš? treba odgovoriti Van.
c) za označivanje upitne šutnje u razgovoru:
– Jučer sam vidio Martina.
– ?
– Da, i ja sam mislio da je na putu.
d) za izražavanje iznenađenja ili sumnje u točnost podataka, a tad se može pisati i u zagradama:
- Država će siromašnima plaćati dio režija?
- To je Rembrandtova (?) slika na zidu.
| Kad se upitnikom izražava sumnja u samo jednu riječ, on se piše u zagradama uz nju: Kažu da su ga vidjeli jučer (?). Kad se upitnikom izražava sumnja u cijelu rečenicu, on se piše na kraju rečenice bez zagrada: Temperature će do Uskrsa biti ispod ništice? |
Upitnik se ne piše iza upitne rečenice koja je surečenica zavisnosložene rečenice, odnosno iza neizravnoga pitanja:
- Pitao sam ga hoće li doći.
- Reci mi koliko je sati.
- Nije znao tko je taj čovjek.
| U izravnome pitanju koje je dio upravnoga govora piše se upitnik: Pitao sam ga: „Hoćeš li doći?” |