pravopisni znak (()) kojim se označuje dopunjavanje, objašnjavanje i posebno isticanje jednoga dijela teksta i služi za skraćeno označivanje dvostrukih likova istoznačnih riječi

promjenjiva riječ kojom se zamjenjuje koja druga imenska riječ

riječ koja nema vlastitoga naglaska, nego se naslanja na riječ ispred sebe i s njom čini jednu naglasnu cjelinu

pravopisni znak (,) kojim se označuje inverzija rečeničnih dijelova ili surečenica, suprotnost, umetanje ili naknadno dodavanje te kojim se odjeljuju desetinke od cijeloga broja

surečenica u zavisnosloženoj rečenici čiji je sadržaj podređen sadržaju glavne surečenice u koju se uvrštava

rečenica složena od dviju ili više surečenica koje nisu ravnopravne, nego sadržaj jedne surečenice ovisi o sadržaju druge surečenice

ime kakva zemljopisnoga područja (kontinenta, države, kopnene površine, naseljenoga mjesta, dijela naseljenoga mjesta, vode, gore ili pokrajine)

uzastopni ostvaraj dvaju samoglasnika

najstroži funkcionalni stil standardnoga jezika koji je u potpunosti u službi logičke organizacije sadržaja i njezina izraza; stil znanstvenih radova, monografija i školskih udžbenika

suglasnik u čijemu oblikovanju sudjeluju zubi

pravopisni znak (*) koji se stavlja ispred riječi koja je uspostavljena rekonstrukcijom ili ispred nepravilnih riječi ili rečenica

suglasnik pri čijemu izgovoru nije potpuno zatvoren prolaz zračnoj struji

suglasnik pri čijemu izgovoru glasnice titraju